Glavna djelatnost Muzeja sastoji se od prikupljanja, pohrane, stručne obrade i izlaganja predmeta od kulturnog značaja s ciljem očuvanja baštine.
Djelovanje Etnografskog muzeja Split usmjereno je ka očuvanju i promoviranju vrijednosti tradicijske kulture. Pod tim pojmom podrazumijevaju se predmeti i prakse specifične za neki društveni krug, kojima je društveni, kulturni i povijesni značaj ustanovljen od strane relevantnih znanstvenih institucija. Aktivnosti Muzeja obuhvaćaju sustavno prikupljanje, stručnu i znanstvenu obradu, prikladnu pohranu i izlaganje predmeta materijalne kulturne baštine, kao i rekonstruktivne manifestacije praksi nematerijalne baštine.

Muzej raspolaže knjižnicom, preparatorskim i konzervatorskim odjelom, restauratorskom radionicom, pedagoškom sekcijom, stručnim arhivom te foto-video-audiotekom. U muzejskom depou danas obitava oko predmeta prikupljenih tijekom proteklog stoljeća, pretežno sa područja Hrvatske, razvrstanih u nekoliko tematskih zbirki. Glavni praktični problem s kojim se muzejski djelatnici suočavaju je pitanje adekvatnog prostora za depo, koje nameće selektivnost pri akviziciji predmeta, čime je posljedično ograničen spektar prikazivanja određene baštinske tematike. Zbirke pohranjene u depou su sljedeće: Likovna zbirka, Zbirka čipki, Zbirka europskih i vaneuropskih predmeta, Zbirka glazbala, Zbirka jadranskih nošnji, Zbirka kućnog inventara, Zbirka muzeografskih pomagala, Zbirka zlatnog nakita, Zbirka srebrnog nakita, Zbirka nošnji Dalmatinskog zaleđa, Zbirka nošnji Kosova i Makedonije, Zbirka nošnji Slavonije i Baranje, Zbirka nošnji središnje Hrvatske, Zbirka običaja, Zbirka oružja, Zbirka posoblja, Zbirka rekonstruiranih nošnji, Zbirka suvenira, Zbirka škrinja, Zbirka tekstila iz Bosne i Hercegovine, Zbirka tepiha, Zbirka tradicijskog gospodarstva, Zbirka tradicijskog rukotvorstva, te Zbirka uzoraka vezova.

Pored svoje primarne sakupljačko-izlagačke djelatnosti, Muzej se bavi i izdavanjem stručnog godišnjaka “Ethnologica Dalmatica”, izložbenih kataloga i srodnih publikacija, kao i organiziranjem radionica, znanstvenih skupova i predavanja; svojim djelovanjem afirmirao se kao jedna od temeljnih institucija domaće društvene, kulturne i znanstvene scene.

Muzej je smješten u nekadašnjoj kući splitske plemenitaške obitelji Božićević, lociranoj u jugoistočnom kvadrantu Dioklecijanove palače. Ova zgrada pripada ranosrednjovjekovnim splitskim palačama čiji najdublji graditeljski slojevi datiraju iz antičkih vremena. Podignuta je u nastavku glavne gradske ulice, južno od Peristila uz crkvu sv. Andrije de Fenestrisa, na mjestu nekadašnjih Dioklecijanovih cubicula - privatnih carskih spavaonica.

Osnivač Muzeja je inženjer Kamilo Tončić pl. Sorinjski (.). Bio je ravnatelj Obrtne škole u Splitu, a u mladosti i tijekom života prikupljao je razne etnografske artefakte; kroz ove aktivnosti osvijestio je značaj i potrebu za sakupljanjem, očuvanjem i izlaganjem baštinskih predmeta. Zahvaljujući Tončićevom angažmanu, prostor Obrtne škole (kuća Bartulica u splitskom naselju Lučac) je od 1907. postao preteča autonomnog Muzeja u kojemu su se predmeti čuvali, a povremeno i izlagali. Manifestacija koja je obilježila formalno otvaranje Muzeja (tada nazvanog Pokrajinski muzej za narodni obrt i umjetnost) zbila se 3. srpnja 1910. godine. Riječ je o otvorenju velike izložbe narodnih rukotvorina koja je prerasla u prvi stalni postav i kao takva činila temelj Muzeja kojega poznajemo danas.

Sjedište Muzeja ostalo je u Obrtnoj školi do 1919. godine, kada se, zajedno sa školom, seli u zgradu Zanatske škole (današnja Tehnička škola) smještenu u splitskom predjelu Lovret. Iduća migracija odigrala se 1924., kada se Muzej preimenovao u Narodni Muzej (naziv Etnografski muzej ustalio se oko 1945. godine), odvojio od Obrtne škole i preselio u zgradu gradske Vijećnice na Narodnom trgu. Tamo ostaje do 2004. godine, kada seli na današnju lokaciju u Dioklecijanovoj palači.