HNK Ivana pl. Zajca dramsko je kazalište i operna kuća u Rijeci.U svojoj je bogatoj povijesti riječko kazalište nekoliko puta mijenjalo svoj naziv: nakon Općinskog (Teatro Comunale), Kazalište je 1913. godine preimenovano u Teatro Verdi prema najvećem talijanskom opernom skladatelju što je i bio logičan izbor, jer je od samog začetka djelovanja kazališta njegova osnovna namjena bila, a to je kasnije potvrdio i afinitet riječke publike, prije svega operni teatar. No, simptomatična je, a povijesno-političkim okolnostima uvjetovana činjenica, da hrvatska riječ ni hrvatski kazališni umjetnici nisu imali pristupa teatru, i to sve do potkraj 1945. godine kada je, po uzoru na slične stalne nacionalne domaće i inozemne kazališne institucije, dakle za razliku od dotadašnjeg "teatra stagione", osnovano stalno Narodno kazalište u Rijeci, i to sa Hrvatskom dramom, Talijanskom dramom te Operom i baletom. 4. siječnja 1946. imenovana je i prva uprava na čelu s intendantom dr. Đurom Rošićem, direktorom Opere i baleta Slavkom Zlatićem, direktorom Hrvatske drame Ivanom Cuntom, direktorom Talijanske drame Tuliom Fonda i članom uprave Osvaldom Ramousom. Ubrzo je slijedio još jedan povijesni datum za Kazalište, a to je da se po prvi put na njegovoj sceni, 20. listopada 1946. igrala predstava na hrvatskome jeziku! Bila je to Dubravka Ivana Gundulića, u režiji dr. Matka Foteza i s Marijom Crnobori u ulozi Dubravke. Uskoro je uslijedila i prva predstava Opere i baleta - Zajčev Nikola Šubić Zrinjski, kojom je 2. studenog 1946. ravnao Boris Papandopulo, a naslovnu ulogu pjevao Milan Pichler. Prva predstava Talijanske drame - Goldonijev Il burbero benefico, izvedena je 26. studenog 1946. Godine 1953. kazalište dobiva novo ime prema još jednome skladatelju, no ovoga puta najvećem hrvatskome, još uz to i slavnome sugrađaninu - Ivanu Zajcu koji je još 1857. na riječkoj opernoj sceni ravnao Verdijevim Nabuccom i postavio na nju više novih Verdijevih djela, a 1860. napokon postavio i vlastitu operu Ameliju, dočekanu s burnim oduševljenjem sugrađana, koji su slavili i djelo i mladoga maestra. Od 1991. Kazalište dobiva status nacionalnog kazališta, a 1994. godine svoj današnji naziv - Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca. Od povijesne 1946. pa do danas, sa svoje četiri umjetničke grane (Hrvatska drama, Dramma italiano, Opera sa simfonijskom djelatnošću i Balet) i više od 50 godina njihova kontinuirana djelovanja, svojom kvalitetom izvedbi riječki je HNK uspio postaviti visoke kazališne i umjetničke kriterije i izboriti se za zasluženo mjesto jednog od kvalitetom vodećih kazališta u Hrvatskoj. Istovremeno, njegov se repertoar odlikuje danas već pomno promišljenom prepoznatljivošću u kojem se uvijek izvodi svježe čitana dramska, operna i baletna klasika ili djela hrvatske dramske i operne baštine, a praizvode se nacionalna djela, posebice suvremena.